23

četvrtak

siječanj

2014

SREĆA JE U MALIM STVARIMA? O...DA!!!

Nebrojeno sam puta pročitala na raznim portalima koji se bave svime i svačime da bi sreću trebalo tražiti u malim stvarima, kad ona već ne želi potražiti nas ili nas je zaobišla. Nisam obraćala pozornost, ali kad' god je bilo teško, sjetila sam se tih rečenica. Istog trenutka kada padneš i ne možeš ustati, sjeti se da je na nebu sunce ili možda mjesec i zvijezde krase nebo.

Svaki dan stoje nam na raspolaganju, uživaj u suncu i zvijezdama, uživaj u pogledu na nebo i što se sve krije pod njime. Sjeti se svih onih budalastih razgovora kojima si se satima kasnije još uvijek smijao. Nije li to dovoljno da opet nabaciš osmijeh na lice i hrabro ustaneš uz ruku prijatelja?!
Prijatelji nas nikada neće iznevjeriti, jedino onog trenutka kada zauvijek zaspu. Ako je potrebno, pusti suzu. Višak vode iz tijela mora izaći, bolje suzama, nego da se voda zadrži u koljenu, a onda.... sve silne terapije.... Nije potrebno.

Zgodna mi je misao jutros prozujala kroz glavu, srećom, ulovila sam ju. Jutarnji miris kave ponukao mi je sjećanja. Listajući novine nisam pronašla ništa što već ne znam. Prije svega Lex Perković, Slavko Linić i porezi, rukometno prvenstvo u Danskoj (stvarno, "Nešto je trulo u državi Danskoj" ). Zatvorila sam novine i pomislih kako ništa od toga što se piše nije važno. Važno je učiniti nešto lijepo i plemenito za drugo živo biće na Zemlji, barem jednom. Baci kunu prosjaku, udomi neku slatku životinjicu, volontiraj, daruj krv, podijeli koji osmijeh i zagrljaj - jednostavno: UŽIVAJ!

SREĆA JE UČINITI NEŠTO DOBRO!

Oznake: sreća

16

ponedjeljak

prosinac

2013

IV. DIO

Sve do ranih jutarnjih sati nitko nije pimijetio da Tomislava nema u stanu. Rano ujutro kad je majka ustala, pokucala na vrata njegove sobe da ga pita je li za doručak, nije dobila nikakav odgovor. Polako je otvorila vrata i zatekla prazan krevet. Na njemu je ležao neki papirić. S bojazni je prišla i uzela ga u ruke. „ Ne brini za mene, na sigurnome sam. Odlazim kod bake na neko vrijeme. Javit ću vam se čim stignem. Pozdrav!“

Otišao je na autobusni kolodvor, nabavio kartu, sjeo i upalio mp3 player. Na peron je stigao očekivani autobus. Ulazivši u njega, okrenuo se i pogledom ispratio grad radi čijih poroka i odlazi. Znao je da je prepušten samome sebi. Sada više ne postoji način da dođe do heroina. Sada to više i ne želi. Još se sjećao riječi prf. Stankovića da to mora učiniti odmah.
Putem je i zaspao. Probudio se kada se već nalazio u Kninu. Uzeo je taxi i otišao do bake.

„Tomislave, nemaš pojma koliko mi je drago da te vidim, ali mi nije jasno što radiš ovdje. O tvome dolasku nisam ni sanjala, možeš li mi to objasniti?“
„ Mogao bih kad bih bio siguran da mi vjeruješ što ti govorim. Odlučio sam promijeniti svoj život. Smatram da nije u redu to što sam učinio od samoga sebe. Pogledaj samo kako izgledam. Nalikujem li ti nekoga tko ima tek za sobom 24 godine? Ne osjećam se kao moji vršnjaci koji sada rade, neki od njih imaju vlastitu obitelj i djecu, a ja o tome nisam ni razmišljao.“

Baka ga je promatrala smirenim pogledom, snažno zagrlila i rekla sa suzama u očima: „ Sada si ovdje, zanemari loše misli i prepusti se drukčijem životu. Uostalom, ti znaš kako je ovdje živjeti. Malo ćeš mi pomoći oko kuće, to je sve što bih voljela da uradiš za mene. Vidjet ćeš da je sve bila samo zabluda i da ti možeš i znaš što uraditi od svoga života. Školu si završio, naći ćeš i posao, zaboraviti na sve loše i jednog dana kad ćeš imati potrebu da se vratiš u Zagreb, uradit ćeš to jer ćeš htjeti dokazati samome sebi kako si uspio. Vjerujem u tebe i znam da ti neće ni pasti na pamet da ponoviš ono što ne trebaš. Nakon nekog vremena, naći ćeš „ženu svog života“ koja će te cijeniti i voljeti, odseliti se od roditelja i započeti život kakav si oduvijek želio.“
Sada još više siguran u sebe, unuk joj odgovori: „Oduvijek sam znao da si divna osoba“

Oznake: droga

14

četvrtak

studeni

2013

III. DIO

„ Dobar dan Vam želim, gospodine....“ upitno će Tomislav.
„Stanković. Drago mi je. Znam, nismo se ni upoznali. Ušao sam u razgovor s tobom na neprikladan način, ali ne kajem se zbog toga. Ne ćeš ni ti.“

Tomislav je i sam znao da ovaj čovjek misli ozbiljno i kao da je bio siguran da će mu reći nešto što bi moglo promijeniti cijeli njegov svijet s kojim ni on sam nije bio posve zadovoljan. Skrivao je želju da se riješi heroina. Problem je bio potražiti pomoć. On je uvijek sve volio raditi sam još od malih nogu, tako je i smatrao da to može sam. „Kako sam ušao u to, tako ću izaći!“ uvijek je ponavljao sam sebi kad bi roditelji pokrenuli razgovor na tu temu.

Stanković je započeo razgovor. „ Imaš li koga od rodbine izvan Zagreba? Znam da nisi iz Zagreba, već da si se doselio ovdje, ali ću te svejedno pitati kako bi ti se razgovor činio prirodnim.“
„Moji su roditelji rođeni u Dalmaciji. Nekoliko godina sam i ja proveo s njima u Kninu. Lijepe su to uspomene. Recite zašto Vas to zanima?“
„Knin će ti promijeniti život. Sada me pozorno slušaj. Učini sve kako ti kažem. Znam da bi se želio riješiti ovisnosti, ali ne ćeš uspjeti sam, tj. uspjet ćeš sam, jer sve i ovisi samo o tebi, ali moraš slušati što ti govorim i raditi sve kako ti kažem. U početku će ti biti teško, prepušten si sam sebi. Knin, tvoj rodni grad, utjecat će povoljno na tvoje raspoloženje, tamo će ti biti puno lakše doći u kontakt s ljudima, a u velikoj ćeš mjeri izbjeći dilere. Zagreb je mnogo veći grad i na svakom si koraku izložen opasnosti. Misli na to da ću ti poslati i koju kontrolu, da provjerim jesi li ustrajan ili ćeš posustati. Znaš da ne smiješ. Zašto si inače uopće stigao dolje? Da nastaviš i dalje?!“

Tomislav ga je promatrao kako govori. Činilo mu se da je Stanković rođeni govornik. Martin Luther i on kao da su u rodbinskoj vezi. Profesor je svojim načinom govora pokazivao čvrst karakter, ozbiljnost i želju da mijenja na bolje. Njegov dalmatinski naglasak samo je pojaćavao dojam.

„Ako je to sve što ste mi imali za reći, ja bih se vratio kući.“ Tomislav će smireno.
Nikada nije volio da mu netko drži predavanja o njegovom životu, da mu govori što i kako treba raditi, ali je Stankovića ipak želio saslušati. Shvatio je da on nije bezveze želio razgovarati s njim i kako mu zapravo želi pomoći. Nepoznato je zašto je saslušao njega, čovjeka kojeg uopće nije poznavao, a kada bi roditelji pokrenuli razgovor, sve što bi on učinio, dignuo se s fotelje i otišao odsvirati nešto.

Nije birao ni vrijeme ni mjesto. Za promjene nikada nije kasno, nepotrebno je čekati da promijeniš nešto, učini to odmah.

„Učini to odmah, učini to odmah, učini to odmah!“ neprekidno je u sebi ponavljao. Stigao je kući, večerao i otišao u sobu. Tamo je na brzinu spremio stvari u jedan kovčeg i otišao iz stana. Bez povratka, barem ne skorog povratka.
Roditelji su već spavali.

21

ponedjeljak

listopad

2013

II. DIO

Tomislav se sav pod dojmom od razgovora s neznancem vratio kući zamišljen. Jesu li zaista na njega toliko djelovale riječi jednog nepoznatog čovjeka? I više, nego dovoljno. Njegov je izraz lica pokazivao kako o nečemu razmišlja, kako mu, možda prvi put u životu nije svejedno kad mu netko nešto želi reći, kada želi pomoći. Bio je svijestan koliko je duboko uronio u heroin.

Sjeo je pred računalo i pustio Guns 'n Roses. Note smirujućeg karaktera djelovale su pozitivno na njegove misli. Roditelji su sa čuđenjem promatrali njegov blagi osmijeh na licu. Sve se činilo neobičnim za njegovu egzistenciju.

„ Sine, danas ne izlaziš? „ upitala ga je znatiželjno njegova majka. Njezin je glas odavao osjećaj koji se nalazio između ponosa i sreće.
„ Mama….“ rekao je Tomislav tihim glasom , „...izaći ću malo kasnije samo na jedan do dva sata. Ako se ne varam, bit ćeš i više no zadovoljna kad se vratim i kada se ujutro vidimo ponovno svi zajedno na doručku.“
„ Kako to misliš Tomi?“
„ Gledaj, od previše pitanja ne očekuj i previše odgovora. Najbolje se stvari dešavaju upravo tada kad ih najmanje očekuješ.“
„ Zar sam nešto pogrešno rekla?“
„ Ma ni slučajno. Jednostavno ne obraćaj pozornost na ovu večer . Sutra ujutro ćemo razgovarati.“

„ Nepoznati“ je čovjek već bio na dogovorenom mjestu. Njegova je glavna zanimacija stigla na vrijeme. Možda čudi izraz „glavna zanimacija“, ali tome je doista bilo tako. Profesor kao da nije mogao uživati u mirovini, hraniti ptice i provoditi svoje penzionerske dane s kolegama iz staračkih domova. Ali je ipak postojao razlog. Nakon završenog Filozofskog fakulteta u Zg-u, krenuo je i na predavanja iz psihologije. Bio je vraški dobar psiholog. Čovjekova je osobnost zatvorena, ali on je pomicao granice zatvorenosti. Na posve jednostavan način ulazio bi u psihologiju ljudi. Uvijek je govorio kako radi s djecom i kako mu je taj posao mnogo pomogao.
„Gledajući svu tu mladež jednostavno uživam i zadovoljan sam samim sobom. Oduvijek želim, a znam da i mogu pomoći im u svakom trenutku, kada god je to njima potrebno.“

Ipak se postavlja pitanje zašto bi netko, bez obzira na to što je Stanković profesor i psiholog, uopće pokušao učiniti bilo što za osobu u koju su svi izgubili nadu , svi osim njegove najuže obitelji. Iako su i oni čekali dan kada će na vrata pokucati policija i kazati im kako im je žao i da njihov sin jedinac više nije među nama.

Nema sreće u tome da novce zarađuješ na ulici, prepušten milostinji. Ali novac je potreban svakome od nas. Mnogi vas smatraju propalicom koja ne želi raditi. On je zarađivao svirajući u kvartovima grada gdje ga nitko nije poznavao, to mu se nekako činilo pametnjim potezom. Gitara mu je ipak bila najdraži predmet. Izniman talent. Samo se rijetki ne bi osvrnuli na njega i bacili ponešto u kovčeg gitare. Šteta što je taj novac potrošen na pogrešan način, bačen u prah heroina koji nije mogao učiniti ništa dobrog za njegov život.

Oznake: knjiga

19

četvrtak

rujan

2013

ROMAN I. DIO

I ovog su mu se puta tresle ruke dok je stajao na tramvajskoj stanici I vukao dim cigarete kao da mu je posljednji. Bilo je prohladno vrijeme, sredinom mjeseca studenog. Polako je krenuo kući. Obavio je bitan posao, ruke imaginarno u glavi krvave, pitanje u mislima: “Je li mi to sve potrebno?”

Tomislav je bio zgodan mladić, tamne kose I dubokog pogleda, predivnog, ali uvijek vješto skrivenog osmijeha. U neku ruku, činio bi vam se tajanstvenim. Ipak, cijelom je kvartu bio dobro poznat! Razbijanja noćnih klubova, česte tučnjave te intervencije hitne pomoći I policije, njemu su bile svakodnevna pojava.

Još dok je pohađao srednju školu, ušao je tada u “sitan” svijet droge I kriminala. Sada, kada već ima za sobom 24 godine, takav svijet ne bismo mogli nazvati tim imenom, već opasnim po život. Činjenica da je ovisan o cigaretama nikog ne brine jer, uostalom, velik broj ljudi spada u skupinu pušača. On je imao daleko veći problem – ovisnost o heroinu.

Njegovi roditelji, koji su živjeli s njim u Novom Zagrebu, bili su upoznati sa situacijom svojeg sina još od prvog dana. Doduše, s godinama su shvatili da više ne pomaže nikakav razgovor. Dok bi otac počeo govoriti kako bi trebao promijeniti način života, kako bi mogao potražiti stručnu pomoć da se riješi heroina, Tomislav bi samo sjedio u omiljenoj fotelji u dnevnom boravku i buljio u ugašen TV. K tome, nikada ne bi izustio niti jednu riječ.
- Znači li šutnja osjećaj krivnje?!
Onako kako je on sjedio, činilo se kao da s vama u prostoriji sjedi skulptura. Možete joj se obratiti na najsrdačniji način, ali od nje nikada ne ćete dobiti odgovor.

Na današnjem izlasku iz svoje zgrade, kao I obično, nitko od zatećenih susjeda na stepenicama, nije obraćao pažnju na njega. Tek bi poneki od njih pozdravio iz pristojnosti ne želeći mu se zamjeriti, iako nije predstavljao ni najmanju prijetnju onima koji nisu predstavljali prijetnju njemu.

Tek što je izašao iz zgrade, okrenuvši se za sobom kao da ga netko prati, ugledao je čovjeka kojeg nikada prije nije vidio. Oko zgrade uglavnom su se kretali samo stanari. Nakon što bi golubovima podijelio nekoliko peciva, nepoznati čovjek krene u obližnji kafić u kojeg je zalazio Tomislav.

Ovaj je penzioner sjeo do Tomislava za šank I promatrao ga nekoliko minuta bez prestanka. U tom se trenutku Tomislav naglo okrene prema njemu. Ovaj mu reče kako bi trebao porazgovarati s njim, ali kako ovo mjesto nije prikladno za razgovor takve prirode.

“Oprostite, o čemu se radi?!” – zbunjujuće će Tomislav.
“Pa…znate… Vi ste mi nekako zapeli za oko. Promatram Vas svaki dan kako izlazite iz zgrade I ulazite ovdje. Što ima u ovom kafiću?”
“S Vama očigledno nešto nije u redu.” – drsko će Tomislav. Bojeći se da mu se za vratom ne nalazi policija.
“Ispričavam se. Nisam mislio baš tako.”
“U redu je. Predstavlja li problem da prošećemo gradom?
“Sinko, ne brini se ti za to. Iako sam već čovjek u godinama, šetnja ne zahtijeva mnogo. Pravit ću se da smo na svježem zraku, iako to u ovom, ali I bilo kojem drugom dijelu grada, nije moguće. Sve se čini bolje od sjedenja u zagušljivom kafiću. Zaboga, prestanite toliko pušiti! Štetite sebi, a I drugima. “

“Vidimo se u 20.00 h ispred zgrade. Žurim. Pozdrav!” – Tomislav mu stisne ruku i nestane u vidu magle.

02

petak

kolovoz

2013

Ideja, plan i realizacija

Prije cca. 2 - 3 godine počela sam razmišljati o tome da svoju ljubav prema pisanju pretvorim u nešto konkretno, da se sve ne svodi na divljenje prijatelja dok čitaju moje pjesme i članke, kako je konačno vrijeme zagrijati prstiće i pokrenuti nešto malo većeg opsega.

Kako poznajem čovjeka koji je bio na odvikavanju od droge u komuni, mislim da nekih 5 godina, sinula mi je ideja kako bi bilo jako dobro napisati roman na istu temu. I krenulo je... Moram priznati, prvi je odlomak stajao netaknut dobrih godinu dana dok se u meni opet nije probudilo ono nešto što me natjeralo da pišem dalje....dalje.... i dalje. Kako bih samu sebe potaknula da pišem intezivnije, pomislih kako bi mi vi, dragi čitatelji mogli u tome pomoći. Da u određenim intervalima objavljujem postove, svaki post jedno poglavlje. Jesmo li spremni?

Puno vam hvala. Puuuusa

14

petak

lipanj

2013

Bilo je trenutaka u meni kada oko stvori sjaj savršeno izbrušenog dijamanta. U tišini je jedna kap iznenada pljosnula na cestu, onu istu kojom smo zajedno prošetali, a nismo se ni poznavali. Onako usput. A u moj kofer sjećanja, stala je i ta slika, mala sitnica. Moja sitnica. Klizila je niz obraz. Obrazi, ukrašeni laganim rosnim tonom nekog rumenila što ga je nanio kist finih perli, onaj koji se koristi samo u posebnim prigodama. Pljos, jedna pa druga, treća se je putem prelomila, nije bilo više snage. Savršena tišina noći pretvorila se u ratno polje, puno oštrih noževa, mnogo stradalih. Priznajem, nekada, prije samo nekoliko godina, kada se još nismo poznavali, onda kada sam te u svojoj ulici srela, zvuk rominjanja kiše mi je godio, kao što mi sada godi tvoja blizina, ali vremena se mijenjaju, samo ljudi ostaju isti, odveć pakosni i odveć na sve ljuti.

Prošle godine, krajem mjeseca srpnja, u meni je bio teret neizgovorenih riječi, teret na srcu i tijelu. Vesela osoba tužnih očiju. Možda su bile tamnije, a možda više blijede, razlomljene od suza, kao staklo kada padne na pod. Sebično je što moje srce traži samo tvoje koje se vješto skriva pred mojim likom, nikada ga nisam vidjela, a znam kako diše. Diše ubrzano kada god osjeti da sam mu bliže.

Kolovoz, kasno navečer si me zvao, i prije nego što sam nespretno odgovorila na nekoliko tvojih napisanih riječi, osjetih strah, ruke su drhtale, a srce brže i jače kucalo. „Dolazim za deset minuta!“, pisalo je. Vozio si jako brzo, ponovno osjetih strah, a do toga bih dana jurila i većom brzinom s drugima, činilo se manje opasnim kada nisi u pitanju ti. Muzika je bila preglasna, svirala je samo jedna pjesma, ispočetka i ispočetka, kao da si želio da upamtim riječi. Pitao si me gdje idemo, šutjela sam, nisam znala gdje želim ići. Napravili smo krug, odveo si me na izvor. Bilo je mnogo ljudi, ali kao da nije bilo nikoga, kao da smo sami, taj je trenutak bio samo naš. Trenutak je trajao nekoliko sati, vrijeme nekako brzo prolazi kada želiš ostati zauvijek. Sada razmišljam, postoji li zauvijek. Izgori život i ostane prah, zauvijek se izgubi. Glupi pojam, zar ne?

Priuštio si najljepšu noć, bila je kao začarana nečim posebnim, tvoj mi se miris duboko uvukao u kožu, još danas ga osjetim.

20

srijeda

veljača

2013

Moja je duša vapila za tobom
kao pustinja za vodom.
Bio si moj lajt motiv,
za svaku suzu kriv.

Drhtala sam ispred tebe,
ispred tvojih očiju, zelenih.
Tražila te pored sebe,
"Da samo zna koliko ga volim!", pomislih.

A ti.... ostao si hladan na moj posljednji osmijeh,
hladan na moj posljednji poljubac i zagrljaj.
Za sve grube riječi nisi rekao ni oprosti.
Pitam se koga to moje srce voli?!

23

četvrtak

kolovoz

2012

Sada tek shvaćam zašto je život tako bio grub.
Da se borim i da koji put pobijedim.
Želim noćas da si opet kraj mene,
Da mi rane zacijele, samo budi uz mene.
Moja sreća stane u zrno pijeska velike pustinje,
Još se sjećam predivne noći, bio si uz mene.
Gledali smo zvijezde, maštali o svemu.
Sutra se probudim, kraj ramena samo tišina.
Ne budiš se više kraj mene,
A još se sjećam one predivne noći,
Bio si uz mene.

19

četvrtak

srpanj

2012

LJUDSKI 'POROCI' BEZ KOJIH MISLIMO DA NE MOŽEMO FUNKCIONIRATI



Kad čujem onaj u potpunosti bezvezan zvuk mobitela koji zvoni, znam da me je uspio iživcirati i danas, točno u 6.00 sati. Ipak, nije on kriv što sam tipična spavalica i što me nervira svatko tko me pokušava probuditi u rane jutranje sate. Godinama svaki je dan ista situacija. On neumorno zvoni, tražim ga poluotvorenih očiju, ali i ovaj put bez većeg uspjeha. Postavljen je taktički, barem pola metra dalje od moje ruke. Ne preostaje ništa drugo, nego dići se iz kreveta.

„Kofein, kofein, kofein! Gdje je? Trebam hitno!“ Nije najzdravije na svijetu, ali je navika. Tijelo se privikne na to i nakon nekoliko godina, smatraš da bez toga jednostavno ne ide i da dan nebi bio isti. Zabluda ili ne, ne znam, nisam probala. Ponekad je bolje ići na sigurno pa obaviti taj ritual. Tko zna što bi sve u protivnome moglo krenuti po zlu? Možda bio bio neki urok po srijedi.

Neki su navikli i zapaliti dvije, tri cigarete uz kavu, a nije da kava u toj kombinaciji ima bolji okus. Možda je bolje bez tog pustog povlačenja nečega što od tebe izvlači uglavnom samo novce, ali tebi kao pojedincu predstavlja užitak pa ne razmišljaš o nekoj drugoj kombinaciji, kao npr. keks. Ali zna netko drugi. Znaju nas ugostitelji privući pa uz kavu poklanjaju kekse. Zalomi se i koja akcija pa uz kavu ide i neki sok po promotivnoj cijeni. Kad vidiš takvo što, osjećaš se kao da si primio Boga za bradu, nebesko hvala gazdi. Nitko do sada nije shvaćao tvoje potrebe, ali on zna. „Ma gdje je da ga zagrlim?“

Još se sjećam kad su u ljetnim danima uz kavu uvijek donijeli i jednu cedevitu, potpuno besplatno. Ispijali smo kave i više nego obično. Netko od 16 godina bez nekih velikih briga i pameti nema pametnijeg posla od sjedenja po kafićima. Balkanski trend. Zavoljeli smo sve to i ne znamo drugačije.

Poslove sklapamo u kafićima, slavimo rođendane i sklapamo nova prijateljstva u istim. Možda su zato igrališta poluprazna, ne vrve dječjim smijehom i sličnim doživljajima. Postali svi neka devijantna djeca koji vješto odlaze iza škole s nelegalno pribavljenim cigaretama i glume 18. stoljeće i parne vlakove i njihove lokomotive. Uvijek postoji jedan glavni koji pribavlja blaženu kutiju s dvadeset filter cigareta. U pozadini sviraju Seke i Cece, nabrijavaju se djevojčice na to kako je svaka od njih „žena zmija koja sjedi za šankom, pije svoj viski s ledom i igra se vatrom“.

Ali ne ćemo sad djecu kriviti, ne znaju oni. Imaju malo drukčije djetinjstvo od nas, ali je njihovo, valjda će ga pamtiti po nečemu dobrome. Možda mi to jednostavno ne razumijemo i ne želimo prihvatiti što su oni već sada s 14 godina naučili kako se bahatiti i raditi po svome. Ne kažem da je to nužno zlo, meni ionako ništa ne predstavlja, ali tko zna, možda će im u daljnjem životu biti lakše. Oni su to ipak naučili prije nas. Mi smo u tim godinama molili starce da nas puste na dva sata kod nekog najbližeg susjeda i prijatelja iz školskih klupa s izgovorom da ćemo pisati zadaće.

Samo neka smo mi zdravi i veseli!


18

srijeda

srpanj

2012

LJEPOTA LICA NALAZI SE U LJEPOTI KARAKTERA

Svaka se žena nađe u trenutku kada sama sebi postavlja pitanje je li lijepa, što čini ljepotu i koji su ideali ljepote. Obično ta faza nastupa u srednjim godina života, između 35 i 45 godina. A što se događa sa ženama/djevojkama mlađe životne dobi? Smatraju li i one da nisu dovoljno lijepe? – Naravno!
Na svu sreću, stara arapska poslovica kaže kako se ljepota svakoga od nas zapravo nalazi u ljepoti karaktera. Uz to ne smijemo zaboraviti kako svaki osmijeh uz osjećaj sreće, ujedno utječe i na naše zdravlje i ljepotu. Kako bismo dokazali točnost ovih tvrdnji uistinu nije potrebno provesti nikakva dodatna istraživanja jer je su ona već provedena, ali i svaki od nas može provjeriti tvrdnje osobno.

Kada se osjećamo lijepima? – Kada izađemo iz kozmetičkog salona u kojem smo bili na nekom od tretmana, ujedno smo morali dati pravo malo bogatstvo, a svejedno nam nisu uvijek ispunjena očekivanja ili jednostavno na nama postoji još nešto što bismo željeli promijeniti i učiniti boljim. Ili je pravi odgovor na postavljeno pitanje zapravo sljedeći: najljepšima se osjećamo kada smo najsretniji! Doduše, kada se provodi anketa o ljepoti nas samih, većina se ljudi zapravo ne osjeća lijepima te smatra kako postoje mnogo ljepši od njih samih.
Znamo li uzrok takvog načina razmišljanja? – Znamo! Često su nam ideali ljepote nametnuti putem brojnih časopisa koji se bave modom, ljepotom i sl. Čitajući jedan od takvih magazina nailazimo na poznate ličnosti koje smatramo savršeno lijepima jer je u tom broju upravo to i piše. Sada ne razmišljajući o tome kako fotografije nisu odraz stvarne ljepote, mislimo isto i želimo poput njih imati idealan indeks tjelesne mase, savršene proporcije grudi te savršeno lice.

Je li to uistinu moguće nismo ni u stanju razmišljati na realan način. Najbitnije je nabaviti sve moguće kreme koje bi nam pomogle, jer kako navode kozmetičke industrije, još možemo učiniti nešto. Moramo se složiti da su čuda uz brojne preparate moguća. Za tren oka, kupujući baš njihov proizvod postići ćete željeno. U protivnom, te iste kozmetičke industrije nebi imale od koga zaraditi novac.
Najrealniju nam sliku o našoj ljepoti daje naš karakter. Karakterom pokazujemo koliko nam je stalo do ljudskih vrijednosti, samim time pokazujemo i kolika je naša vrijednost. Sva ljudska znanja nisu uspjela napraviti proizvod koji sve nas može učiniti lijepima, ali ga je dostojno zamijenio svaki naš osmijeh.

Da li još uvijek smatrate da niste lijepi?


17

utorak

srpanj

2012

OBIČNI ŠLJAKERI, TAKO SE TO KAŽE

Svima nama su glave pune problema. I tako, jednom šetnjom od ulice Nad lipom pa sve do glavnog nam trga, uvijek dragog grada Zagreba, poznatog Jelačić placa, imam nekako preveliku minutažu za razmišljanje. Trešti mi u ušima neke tamo rock grupice bivše Jugoslavije. Vidiš kako te nitko ne doživljava baš ni 5 posto. Who cares? Ne misliš ni ti o njima. A kad ono, prođe tu i tamo koja suknjica za koju nije bilo dovoljno materijala pa je krojačica uzela stvar u svoje ruke i napravila to nekako skladno. Malo popuhne vjetar i eto belaje. Bauštelci kopaju po centru Zagreba, ali nikada im ne promakne ako je suknjica malo kratka. Eh, zašto sad nebi malo fučkali. Nek' se zna 'ko je tu faca. Ali mi se nekako čini da to tetu s kratkom suknjicom baš i ne zanima previše. Istina je da je Zagrebački holding milijarde u minusu, ali se fontanice rade na Cvjetnome pa ovim našim bauštelcima svaki dan bolji od onog prije. Da ne bi slučajno nestalo čarolije zviždanja.
Malo ogladniš. A Bože dragi, imaš ti dosta šetnje spomenutom relacijom. Treba se malo okrijepiti. Na Cvjetnome uvijek fina klopa u onoj Boniti. Zovem to 'Leteći obrok'. Po novome: 'Najsimpatičniji leteći obrok'. Naručiš uredno klopu, dobiješ svoj kalorični sendvič i obično ljudi idu dalje. E, ne može ovog puta. I baš imam malo viška vremena. Pojavio se genije. Taj bi staru baku koja se utrkuje do sjedišta u tramvaju nagovorio za bakšu. A znamo kak' su škrte i bezobrazne. I baš mi se sad odjednom pije kava.

„Striček, može jedna kavica?“

Mladi gospodin, nosi 'cvikse', al' mu tako dobro stoje, to nije za povjerovati. Čovjek zviždi. Ispada da većina ljudi koji rade u Zagrebu stalno zvižde. Ali ovaj je 'gospon' nekako raspjevan svaki dan.
Pravi mali raj: sjediš na visokoj drvenoj stolici, piješ kavicu, zapališ koju uz svoju dozu kofeina i konobar je još uvijek onaj isti. Popravi ti raspoloženje i ostavlja dojam kako je lijepo raditi posao ugostitelja.

Na odlasku, nemam srca da mu ne ostavim bakšu jer je bio prokleto ljubazan.

„I kakva je bila kavica?“
Odgovaram sa smješkom od uha do uha. Osjećam se tako djetinjasto.
„Odlična! Vidimo se opet!“


<< Arhiva >>